klasicne slobode i prava u islamu
Sulejman Topoljak | Novi Horizonti br/str. 13.
.
LIcNE SLOBODE - Ova vrsta sloboda smatra se najvažnijom jer je neophodna i omogucava uživanje drugih sloboda.Njeno postojanje smatra se uvjetom za postojanje drugih - licnih i politickih sloboda. covjek, npr. nema ništa od toga što ima pravo glasa na izborima ako mu se pored tog prava ne priznaju i pravo na slobodno kretanje i zabrana bespravnog hapšenja ili protjerivanja.Takoder, sloboda trgovine, proizvodnje i posjedovanja nemaju nikakve vrijednosti ako se nekome zabrani nužna sloboda kretanja, koje je nužnost da bi spomenute slobode bile realizovane. Zato, u suštini, licne slobode osnovna su karika za sve ostale slobode.(2)
Pod licnim slobodama neki pravnici podrazumijevaju: slobodu covjeka u odlasku,dolasku,zaštiti njegove licnosti od bilo kakve agresije, zabranu bespravnog hapšenja, kažnjavanja itd , slobodu kretanja, izlaska iz povratka u zemlju.(3)
Neki strucnjaci za ustavno pravo podijelili su te slobode na sljedeci nacin:(4)
1.Sloboda kretanja.
2.Pravo na bezbjednost.
3.Nepovredivost stana.
4.Tajnost pošiljki.
Navedebni redoslijed slijedit cemo i prilikom ovom prilikom, kako bismo vidjeli koja od spomenutih prava i sloboda je priznao islamski politicki sistem.
Ako licna sloboda u drugim politickim sistemima predstavlja glavnu osovinu svih sloboda i ako se smatra uvijetom za postojanje drugih sloboda, u islamskom politickom sistemu postoji drugo pravo koje se može tome pridodati, može se opcenito pomiješati sa njima i sa drugim slobodama.To pravo možemo nazvati - pravo na licno poštovanje-(hakkut-tekrim eš-šahsi), koje mora biti ispred svih prava i na koje se moraju usredsrediti sva ostala prava i slobode. Kur'an je to pravo usko povezao sa svakim covjekom, i naredio da ga svako ljudsko bice mora uživati.Allah, dž.š, u Kur'anu veli:'Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.'El-Isra,70. Zato cemo prvo govoriti o tom pravu i to u posebnom poglavlju, a poslije togacemo tek govoriti o ostalim licnim slobodama koje proizilaze iz tog prava.
Pravo na licno poštovanje
covjekovo pravo na slobodno kretanje, na tajnost pošiljki ili pravo na nepovredivost stana nisu nimalo važnija od prava da živi poštovan, da osjeca da su svi oko njega obavezni da ga uvažavaju, cijene i da im je zabranjeno da nipodaštavaju njegovu licnost. To pravo spomenuto je u Kur'anu: 'Mi smo sinove Ademove,doista,odlikovali.', i na njega pravo ima svaki pojedinac u islamskom društvu.Ono obavezuje svakog; pojedince i državu da poštuju i uvažavaju pojedinca i da mu omoguce mjesto u društvu u kom ce moci da živi na takav nacin. S druge strane, obavezuje ih da se klone svega što vodi, ikli iz cega proistice, potcjenjivanje i omalovažavanje covjeka.U Kur'anu je ukoren narod koji se zadovoljio pravom na život, život bez prava na licno poštovanje.Uzvišeni Židoveopisuje kao narod koji žudi za životom ma kakav taj život bio, pa cak i sa poniženjem i potcinjenošcu i o njima veli:'I naci ceš ih sigurno,da više žude za životom od svih ostalih ljudi.'El-Bekare, 96. U ajetu je upotrijebljena rijec-hajat- tj. život u neodredenoj formi, što podrazumijeva bilo kakav život.
Neki ce reci da je u slobodi kretanja, bezbjednosti, nepovredivosti stana itd. odredena vrsta licnog poštovanja. Medutim, nema sumnje da je pravo na licno poštovanje mnogo složenije, jer je to opce nacelo koje pokriva sve segmente privatnog života.Obaveza države da gradaninu obezbijedi slobodu kretanja i bezbjednost npr. pasivna je obaveza države da nece poduzimati nikakve postupke kojim bi se narušila ta prava i slobode. Medutim, što se tice prava na licno poštovanje, od države se zahtijeva aktivno angažovanje, poduzimanje radnji i postupaka kojima ce se svakom pojedincu u islamskom društvu osigurati pravo na licno poštovanje, a otkloniti postupci i djela koja sprecavaju ostvarenje i realizaciju tog prava. To pravo može se uzeti i za osnovu socijalnih prava, jer ne može se smatrati da je pojedinac poštovan od zajednice ili društva ako ne posjeduje osnovne životne potrebe koje mu omogucavaju da živi u elementarnim uslovima življenja u islamskom društvu.Bez sumnje, o tome mora da brine država ili islamsko društvo shodno prilikama i okolnostima.
PRAVO NA SLOBODNO KRETANJE
U ustavnom pravu pravo na slobodno kretanje znaci: pravo covjeka da se slobodno krece iz mjesta u mjesto i da izlazi iz zemlje i vraca se bez ogranicenja ili zapreka, osim ako to zakon zahtijeva.(5)U islamskom politickom sistemu Kur'an je dozvolio ljudima kretanje, pa cak ih i pozvao da se krecu, kako bi se uzela pouka iz onoga što se vidi, kao i da se kretanjem i putovanjem pribavi opskrba.Uzvišeni, podsticuci na putovanje radi uzimanja pouke, veli:'Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skoncali oni prije njih.'Jusuf, 109. Kur'an podstice na putovanje radi pribavljanja opskrbe i veli:'On vam je Zemlju pogodnom ucinio,pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu cete poslije oživljenja odgovarati.' El-Mulk, 15.
Prema tome, islam slobodu kretanja smatra životnom nužnošcu i neophodnošcu, kao što je slucaj i sa vodom, hranom i vazduhom, jer kretanje je sredstvo rada, rad je sredstvo za pribavljanje opskrbe a opskrba je osnovno sredstvo za život bez cega nema casnog i poštenog življenja. Na osnovu toga, pravo na slobodno kretanje u islamu prirodno je pravo cija sloboda se ne mora priznati zakonima ili kovencijama, jer to je neophodna sloboda u životu covjeka koju treba ustrojiti kako bi bila što djelotvornija i dala što bolji rezultat. Islam gleda na tu slobodu i njenu primjenu sa stanovišta cilja radi kojeg se koristi, jer svako pravo koje covjek koristi je radi nekog interesa, u pozitivnom ili negativnom smislu. Naime, raditi bez svrhe i koristi ne prilici pametnim - umom obdarenim ljudima.
Znaci, putovanje ce imati tretman u islamu shodno cilju i nijjetu radi kojeg se putuje ili krece.Ako je cilj putovanja vadžib, tada i putovanje postaje vadžib itd. jer sredstvo u islamu ima tretman cilja koji se želi ostvariti tim sredstvom.
Medutim,važno je napomenuti da i to pravo nije apsolutno, nego se ogranicava kada to zahtjevaju opci interesi, željela se time pribaviti opca dobrobit ili otkloniti opca šteta. Zbog toga je muslimanu zabranjeno kretanje ili putovanje ako iz njega može proisteci nestanak ili upropaštavanje i ugrožavanje opceg interesa. Omer, r.a, na osnovu toga, zabranio je putovanje u države Šama gdje je bila raširena kuga od koje je pomro veliki broj ljudi i naredio da se vojska, koja je bila upucena u te krajeve, vrati. Tu odluku donio je na osnovu hadisa koji prenosi Abdurrahman bin Avf, u kom Allahov Poslanik, a.s, veli:'Kada cujete da se ova zaraza pojavila, ne idite joj, a ako se pojavi u mjestu u kom se nalazite, ne izlazite iz tog mjesa.'(6) Na osnovu toga je Omer r.a, zabranio ucenim ashabima da napuštaju Medinu bez njegove saglasnosti da bi ih ocuvao za opcu dobrobit muslimana, koja se ocituje u njihovu opstanku u Medini radi konsultovanju o opcim pitanjima za dobrobit muslimana, kako bi se time umanjilo nesuglasje i olakšao konsenzus o tim pitanjima.(7)
Islam ogranicava tu slobodu u slucajevima kada se time uklanja opci nered i smutnja.Tako je Osman, r.a,smjestio Ebu Zerra u mjesto Errebze, da bi mu ogranicio kretanje zbog mišljenja koja je imao u vezi s pitanjem imovine, kao i zbog stavova prema Osmanovoj politici i ponašanju Muavije za vrijeme njegove vladavine. Osman, r.a, pobojao se da se ljudi nece okupiti oko Ebu Zerra i podici bunu, cime bi nastala smutnja, nesloga i razilaženje medu muslimanima, a smutnja je gora od ubistva.Zato je Osman, po svom idžtihadu, naredio da se Ebu Zerr prvo pošalje u Šam, zatim u Errebze, i da mu se ogranici sloboda kretanja radi opceg interesa muslimana.(8)
Omer, r.a, zbog istih razloga protjerao je Nasra bin Hadždžadža u Irak, nakon što je doprla vijest da njegova ljepota zavodi žene.(9) Pravedni halifa ogranicio je slobodu tom mladicu, nastojeci time ukloniti uzrok smutnje, a u tome je, bez sumnje, opca dobrobit muslimana, a time se, takoder, uklanja i ocekivana šteta.(10) Medutim, treba napomenuti da svaka ljepota ne obavezuje protjerivanje, nego je taj postupak bio Omerov idžtihad radi opceg interesa koji je on vidio, jer propis je usko u vezi sa svojim uzrokom.
Islam je propisao ogranicenje te slobode kao jednu od sankcija u islamskom krivicnom pravu.Ta kazna ogleda se u progonstvu koje se smatra odredenom sankcijom u šerijatu. Kur'an je tu kaznu jasno i nedvosmisleno spomenuo u ajetu:'Kazna za one koji protiv Allaha i Njegova Poslanika vojuju i koji nered na Zemlji cine jeste:da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da iz zemlje prognaju.' El-Maide, 33.
Poslanik, a.s, primjenjivao je tu sankciju na ljude koji su tu sankciju svojim postupcima i zaslužili.(11)
Ukratko receno, islam je priznao i legalizovao to pravo. Medutim,on to pravo nije ucinio apsolutnim, vec ga je ogranicio na situacije koje to zahtijevaju da bi se time sacuvao opci interes i od islamskog ummeta otklonila smutnja. Zato, kada se ta sloboda suprotstavi opcem dobru i interesu, ona se zanemaruje i ogranicava sve dok se ne izgube razlozi njenog zanemarivanja ili ogranicenja.Važno je napomenuti da je u Medinskoj povelji - prvom ustavu islamske države, ukazano na to pravo, koje je i legalizovano još prije petnaest stoljeca.U cetrdeset i sedmom bendu ove povelje stoji:'Ko izade iz Medine bezbjedan je, a bezbjedan je i onaj ko boravi u njoj.'
PRAVO NA BEZBJEDNOST
Pod pravom na bezbjednost podrazumjeva se zabrana hapšenja, pritvaranja ili zatvaranja bilo koje bi izvršili predstavnici posebnih državnih aparata, osim u posebnim situacijama odredenim zakonom i nakon poduzimanja svih propisanih mjera i garancija regulisanih zakonom.(12) To pravo znaci zaštitu državljanina od bilo kakve agresije.(13)
Potpuno znacenje tog prava naci cemo u islamskom politickom sistemu. Hapšenje, pritvaranje i zatvaranje osobe na pravdi Boga, ili agresija na njega, njegov život itd. smatra se nasiljem koje je islam najstrožije zabranio i za to propisao najrigoroznije kazne. Islam je zaštitio ljudski život jednim jedinstvenim proglasom, kojim je izjednacio život jednog covjeka sa životom svih ljudi. Uzvišeni veli:'Ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neciji život sacuva, - kao da je svim ljudima život sacuvao.' El-Maide, 32.
Poslanik, a.s. to je pravo povezao sa najvecim svetinjama u islamu.U poznatom hadisu koji je izrekao na Oprosnom hadždžu, Poslanik, a.s, rekao je: 'Koji je dan sveti? -Odgovorili su: ovaj. - Upitao je:' Koji je mjesec sveti?'Odgovorili su:'Ovaj mjesec.' Upitao je:'Koji je grad sveti?' Odgovorili su:'Ovaj grad.' Poslanik, a.s, tada je rekao:'Vaši životi i vaši imeci su vam sveti kao što vam je svet ovaj dan, ovaj mjesec i ovaj grad.'(14)
Islam je na putu osiguranja ovog prava svakom pojedincu propisao i legalizovao - kisas- odmazdu, kao kaznu za svako namjerno ubistvo, što je, bez sumnje, najveca garancija za osiguranje tog prava. Ne samo to, nego je islam propisao ovu kaznu i za svaki nasrtaj kojim se ugrožava njegova sigurnost i život. Kur'an jasno stavlja do znanja da je taj propis donesen upravo da bi se zaštitilo to pravo.On u vezi s tim veli:'U odmazdi vam je opstanak, o razumom, obdareni, da biste se ubijanja klonili.' El-Bekare, 179.
Savremeno krivicno pravo zamijenilo je smrtnu kaznu za namjerno ubistvo - zatvorskom kaznom, kao i odmazdu za manje prekršaje - zatvorom ili novcanom kaznom. Smatram, a to i stvarnost potvrduje, da se time dovoljno ne štiti ovo pravo. Time se to pravo uveliko urušilo, tako da danas u zemljama u kojima je ukinuta smrtna kazna za ubistvo, sigurnost i bezbjednost gradana potpuno su uništeni, a ljudi nisu sigurni za svoje živote, cak ni u svojim kucama i stanovima, što nije slucaj u zemljama koje se nisu povele za tom zabludom.
Odmazdu koju je islam propisao za namjerno ubistvo apsolutna je i opcenita, tako da ne izuzima nikoga u islamskoj državi, ko god je zasluži ona se mora sprovesti nad njim, bez obzira ko on bio i kakav položaj u državi zauzimao.
Islam je zabranio samoubistvo kao što je zabranio i ubistvo. Uzvišeni veli.:'Ne ubijajte sami sebe. Allah je, doista, prema vama milostiv.' En-Nisa, 29.
Može se postaviti i pitanje: da li je u islamu dozvoljeno pritvoriti i udarati optuženog zbog osnovane optužbe? Ovo nije prilika za opširnu elaboriranje tog pitanja, zato cemo se na njega osvrnuti u kratkim crtama, da bismo upotpunili ovaj rad i odgovorili na postavljeno pitanje.
Mišljenja islamskih pravnika u vezi s tim su oprecna. Neki zastupaju mišljenje da je dozvoljeno covjeka za kojeg se zna da je sklon kriminalu i cinjenju zla, kada se podigne protiv njega optužnica za neko nedjelo, zatvoriti i upotrijebiti protiv njega isljednicke mjere da bi se ustanovila optužba. Oni, takode, vele da ako optuženi nije poznat po zlu i kriminalu, pa se protiv njega podigne optužnica, treba biti zatvoren dok se optužba ne razjasni, ali ga nije dozvoljeno tuci.(15)
Dok drugi islamski pravnici smatraju da nije dozvoljeno pritvoriti covjeka radi necije optužbe.To mišljenje temelje na praksi Poslanika, a.s, koji nije pritvarao ljude na osnovu tudih optužbi. Medutim, nužno je sastaviti optuženog i tužitelja, pa ako tužitelj bude posjedovao dokaz protiv optuženog, treba da se presudi u njegovu korist, a ako ne bude imao dokaza protiv optuženog uzece se od optuženog jamstvo i bice pušten. Pa ako nakon toga optuženi prizna nešto iz optužnice, postupit ce se po tome, a ako ne prizna nije dozvoljeno da bude tucen i mucien kako bi se od njega iznudilo priznanja.(16)
Smatram da je drugo mišljenje ucestalije, prihvatljivije i bliže duhu islama, jer zatvor je kazna, a kazna se u islamu primjenjuje samo za kršenje vadžiba.Zato nije dozvoljeno zatvoriti nekoga samo na osnovu optužbe, nego ga treba pritvoriti, dok se optužba ne provjeri i otkrije što se skriva iza nje. Prenosi se da je Poslanik, a.s, pritvorio nekog covjeka dio dana, a zatim ga pustio.(17) Takode se može navesti, tome u prilog, nacelo koje je u islamskom istražnom procesu postavio Omer, r.a. Po tom nacelu zabranjuje se da se prihvati priznanje koje je iznudeno pod prijetnjom i prisilom od covjeka koji nije poznat po zlu i kriminalu.Omer, r.a,rekao je:'covjek nije siguran u sebe ako ga patiš gladu, zastrašuješ ili zatvaraš da bi priznao nešto protiv sebe.'(18)
Medinska povelja priznala je to pravo, jasnim bendovima ga legalizovala i zabranila svaku vrstu nasilja i agresije. (Pogledaj trinaesti i cetrdeset i sedmi bend Povelje).
Bilješke:
1.Servet Bedevi, En-nuzum essijasijje, str.419,Darun-nehda el arabijje, Kairo, 1972.
2.Ibid.
3.Izzuddin Abdullah, eddevli El Kanun el has el masri, tom 1. str.378.,Matbea džamiatu kahire,trece izdanje,1954.h.g.
4.Servet Bedevi, En-nuzun essijasijje,str.420.
5.Ibid.
6.Muhammed Husejn Hejkel,El Faruk Omer,Darul mearif, Egipat, peto izdanje 1392. h.g, str.294-295., Sulejman Tamavi,Omer bin El-Hattab, Darul fikr el arabi 1389.h.g, El Meki, Delilul falihin li turuki rijadi ssalihin, tom 4. str.612-617.
7.Et-Taberi, Tarihul umem vel muluk, Mektebetu ttidžarijetul kubra, Kairo,tom 2. str.40.
8.Taha husejn,El Fitnetul kubra, Darul mearif,Kairo,str.165.
9.Esserahsi, El Mebsut, tom 9. str.45.
10.Navodi se da je Omer bin El-Hattab, r.a, to ucinio kada je cuo, dok je obilazio nocu svoje podanike u Medini, ženu da govori:'Ima li puta do vina da se napijem ili ima li puta do Nasra bin Hadždždadža?' Kada je osvanulo, pozvao je Nasra, i vidio da je najljepši, sa najljepšim licem i kosom, zatim mu je rekao:'Voda pravovjernih odlucio je da te ošiša nacelavo.'Kada ga je ošišao, ljepota mu je uvecana, što je povecalo smutnju kod žena. Zato ga je Omer, r.a, protjerao u Irak. Pogledaj: Ezzejlai, Tebjinul hakaik šerh kenzu ddekaik,Štamparija Bolak, Kairo, 1314.h. tom 3. str.174. Ebu Ja la, El Ahkamu Sultanijje, Matbea el halebi, 1386. h.g. str.284.
11.El Kasani, Bedaiu ssanai fi tertibiššerai,El Matbea el džemalijje, Kairo, 1328.h.g, tom 7. str.29.
12.Servet Bedevi, Ennuzum essijasijje, str.421.
13.Izzuddin Abdullah, El Kanun eddevli el has, tom 1. str.378.
14.Sahihu Muslim bi šerh Ennevevi, tom 8. str.184, Sunen ibn Madže tom 2. str.1025, Ettabekatul kubra, Ibn Sad, tom 2. str.184.
15.Ibnul Kajjim,Etturukul hukmijje fi ssijasse eššerijje, Matbea essunne el Muhammedijje,1372.h.g, str.102.
16.Ebu Jusuf, El Haradž, Matbea esselefijje, Kairo, 1352.h.g. str.176.
17.Ebu Eala El Mevdudi, Tedvinu ddustur el islami,preveo:Muhammed Asim el Haddad, Darul fikr,Damask, str.73.
18.Do ovog nacela laicki zakoni stigli su tek stoljecima poslije smrti Omera, r.a, a neki ga sve do danas ne priznaju i ne poštuju. Pogledaj:dr. Sulejman Tamavi, Omer bin el Hattab, str.335-336.
(sura Et-Tewba 111. ajet)